Šta je novo?

1914-2014 - 100 година Првог светског рата

direktor

Professional
Učlanjen(a)
10.10.2008.
Poruke
36.266
Pohvaljen
36.868
SARAJEWO_Attentat_468.jpg

248_001.jpg

1907684_10152099116291548_8781004936462249403_n.jpg

flora-sandes.jpg

2i6j62g.jpg

484570_loznica-princip-arhivska_ff.jpg

Mozaik andric grad
Mlada_Bosna_mural_Andricgrad-web_zps6b5ca87f.jpg

obnovljena rodna kuca GP u selu Obljaj opstina Bosansko Grahovo
10491984_10152528720292152_6868807969696113381_n.jpg

Pobeda zavijena u crno

Ljudski gubici Srbije u Prvom svetskom ratu bili su daleko veći od bilo koje zaraćene strane i iznosili čak 28 odsto ukupnog stanovništva

Povodom razgovora sa unukom maršala Franšea D’Eperea, pukovnikom Kristijanom de Gatinom, objavljenim 5. novembra u „Politici”, na našem sajtu je osvanulo reagovanje jednog čitaoca koji upućuje na interesantan članak objavljen tog dana u francuskoj štampi.

U tom prilogu su navedeni podaci o žrtvama Velikog rata, pa se navodi da je od 1914. do 1918. godine bilo više od osam miliona poginulih i umrlih i oko 600.000 nestalih. Od toga su gubici Nemačke bili 1,9 miliona, Rusije 1,7 miliona, Austrougarske 1,54 miliona, Francuske 1,4 miliona, Engleske 869.000, Italije 750.000, SAD 116.000 i Belgije 41.000 poginulih i umrlih.

Na tom spisku se nije našlo mesta za Srbiju, kao da i nije učestvovala u Prvom svetskom ratu i kao da u odnosu na broj stanovnika u tom ratu upravo ona nije imala najveće žrtve.

Nije jednostavno odgovoriti na pitanje zašto se te žrtve ignorišu, ali nas i to obavezuje da podsetimo kako je srpska pobeda bila zavijena u crno.

U opustošenoj zemlji, kako je to svojevremeno ustanovio istoriopisac Vasa Kazimirović, „ni platna nije bilo dovoljno da bi se na svakoj kući, iz koje je neko poginuo ili bio ubijen, mogao istaći crni barjak, po prastarom običaju”.

Silno ljudstvo je Srbija izgubila u Prvom svetskom ratu, a o ukupnim žrtvama je u istoriografiji relativno često i dugo raspravljano.

Već je na Konferenciji mira u Parizu Srbija saopštila podatak da je u ratu izgubila 1.247.435 ljudi, što je bilo 28 odsto od celokupnog broja stanovnika 1914. godine.

U stenografskim beleškama sa sednica Narodne skupštine od 31. maja i 1. juna 1921. godine, naročito u izlaganju poslanika Živote Milojkovića, navodi se da je od 852.000 vojnika, koliko je Srbija pozvala pod ratnu zastavu, poginulo na ratištima ili umrlo od rana i epidemija 402.435 vojnih obveznika (gotovo 50 odsto mobilisanih). Tako velike vojne gubitke, u odnosu na broj stanovnika, nije imala ni jedna druga država učesnica rata.

Kada je reč o civilnom stanovništvu, gubici su iznosili 845.000, uključujući žene, decu i starije osobe. Samo je epidemija tifusa 1914-1915. godine odnela oko 360.000 života.

Kada je reč o ukupnim žrtvama, u pomenutoj skupštinskoj raspravi iznet je veći broj žrtava (1.356.000) od onog saopštenog na Mirovnoj konferenciji.

Kada se ovim podacima dodaju i teški invalidi, nesposobni za samostalni život u mirnodopskim uslovima, gubici Srbije bili su čak 1.511.415 ljudi. Oko 500.000 nedorasle dece ostalo je bez hranioca, a često i bez oca i bez majke.

Profesor dr Aleksandar Nedok i general-major u penziji Milisav Sekulić, na nedavnom naučnom skupu o „Srpskom vojnom sanitetu”, održanom u amfiteatru Vojnomedicinske akademije, izneli su rezultate sopstvenih istraživanja o ukupnim žrtvama Srbije u Prvom svetskom ratu.

Ukupni vojnički gubici bili su 402.435 (kao što navodi i Kazimirović), a gledano po ratnim godinama, 1914. je poginulo i umrlo 69.022 oficira i vojnika, do septembra 1915. bilo ih je 56.842, od septembra 1915. do marta 1916. poginulo je i umrlo 144.842 oficira i vojnika srpske vojske, od aprila do decembra 1916. godine taj broj je iznosio 7.208, godine 1917. poginulo je i umrlo 2.270 vojnika i oficira, a 1918. njih 7.000.

U bolnicama u okupiranoj Srbiji od 1915. do 1918. godine umrlo je 34.781 bolesnih i ranjenih, a u istom tom periodu u zarobljeničkim logorima umrlo je i ubijeno 81.214 zatočenika.

Nedok i Sekulić se oslanjaju na već navedenu procenu o 1.247.435 ubijenih i umrlih vojnika i civila, iznetu na Konferenciji mira u Parizu (28 odsto ukupnog stanovništva Srbije).

Rezultati istraživanja dr Aleksandra Nedoka i generala Milisava Sekulića govore, pored ostalog, da su posmrtni ostaci 85.856 srpskih vojnika poginulih ili umrlih u Prvom svetskom ratu rasuti čak u 18 država, u 1.815 grobnica.
http://www.politika.rs/rubrike/tema-...u-crno.lt.html

Дакле, војнички губици:

1914: 69 022
јан-сеп 1915: 56 842
сеп 1915-мар 1916: 144 842
мар-дец 1916: 7208
1917: 2270
1918: 7000
 
Although the locks of love started to appear on Paris bridges in 2008, their history dates back at least 100 years to a melancholy Serbian tale of World War I that recounts the love of a young schoolteacher in the spa town of Vrnjacka Banja for a soldier as he was about to go to the front. When Serbia fell, the soldier married a local woman in Greece, where he had been fighting, and never returned.

Heartbroken, the schoolteacher died, and young girls in her town who were eager to avoid a similar fate took to placing love padlocks on one of the city’s bridges. The tale was revived and popularized in the latter half of the 20th century by one of Serbia’s most famous female poets, Desanka Maksimovic, in a poem titled “Prayer for Love.”

http://www.nytimes.com/2014/04/28/world ... 00000&_r=5
 
Ima još mesec dana do 28.jula.
Ranije je bilo najavljeno da će se pored Starog železničkog mosta, na mestu na kojem je rat i praktično počeo i gde su pale prve žrtve, postaviti spomenik ili tabla.
Šta bi na kraju sa tim?
 


Највећа опасност од тога што не схватамо борбу наших предака и њену важност, огледа се у начину на који данас пролазимо кроз живот као друштво.
Лакомислени смо и водимо крваву борбу против себе гутајући туђе подвале и развијајући аутошовинизам. Храбри људи који су нам сачували живот и подарили слободу, да са њом чинимо како нам воља...данас се преврћу по гробовима!

Велики број људи се гади на уништење домаће културе. Цеца је свакако једна од првих асоцијација, а као таква и идеална за подметачину. Њено појављивање на Тамбурица фесту у НС политичке наказе су искористиле за промоцију РЕПУБЛИКЕ ВОЈВОДИНЕ, ни мање ни више. На данашњу вест о постављеном транспаренту против њеног учешћа а под паролом да је то нападање (истакнуто) војвођанских вредности, а дај боже да на самом фестивалу има 10% војвођанских музичара, коментари људи су браво, супер, тако треба...
Значи, нико није видео сепаратистичке циљеве самог оглашавања тих наказа, сви су видели потурени део о Цецином утицају на културу. Крхку и софистицирану Војвођанску нацију није културно угрожавало присуство Шабана, Розге, Џенана, Лукаса на истом том фестивалу... или само нису толико погодни за овакав подухват.
Као и на егзиту када се раде ,,документа" и праве пароле о некаквој престоници Војводине па све уз континуирани рад на ,,едуковању" младих о заосталостима концепта Српског националног поноса и бића.
Хиљаде таквих примера пролазе готово незапажено или површно схваћени.
Док ми вршимо истребљење себе самих неко улаже велики труд да нас стимулише и да нам помогне у тим напорима, и то користећи наше ресурсе и новац.

Није случајно постављена ни слика са почетка поста, паметном доста, сценарио који се понавља у назад у недоглед са само једним циљем.

Ако овако следимо дух својих предака... срам нас било!

Срби као неко ко у истој тој Војводини има преко двотрећинске већине, седе неми, успавани, анестезирани...обесправљени на својој земљи, свом културном и историјском наслеђу. Где је сад демократија да понуди референдум о укидању аутономије Војводине???
 
Sinoć je na RTSu, pre utakmica, počela da se emituje britanska igrana TV serija "37 dana". Od "naših" se likom pojavljuje samo Gavrio Princip, serija se bvi odnosima i komunikacijom između velikih sila u periodu između atentata i početka rata.

Na stranu što su likovi ne-britanaca prikazani kao klovnovi (nemam ništa protiv, ali ni Britanci nisu bili daleko od Džordžija i Melčeta iz "Crne Guje u rovovima"), ali facinatno da u današnje vreme, posle svega što se dešava, slušam glumce u likovima britanskih političara koji odobravaju samoodbranu suvereniteta Srbije i neprihvatanje ponižavajućeg ultimatuma...
Braća Irci nas potpuno razumeju :)

Nastavak je večeras, na drugom.
 
Борчанац":hnhcvduq je napisao(la):
Где је сад демократија да понуди референдум о укидању аутономије Војводине???

референдум? то треба укинути по кратком поступку
 
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=-q0SuCB5L2k[/youtube]
 
relja":j6e34tr7 je napisao(la):
Ima još mesec dana do 28.jula.
Ranije je bilo najavljeno da će se pored Starog železničkog mosta, na mestu na kojem je rat i praktično počeo i gde su pale prve žrtve, postaviti spomenik ili tabla.
Šta bi na kraju sa tim?


...U istočnom Sarajevu otkriven je brončani spomenik Gavrilu Principu.Spomenik je izliven u bronzi i visok je dva metra, a njegov autor je beogradski vajar Zoran Kuzmanović. 27.6.2014....
izvor http://www.slobodnaevropa.org/media/vid ... l?z=0&zp=1
 
OK, ali kakve veze ima ostvareni spomenik u Republici Srpskoj sa najavljenim, pa skrajnutim obeležjem u Beogradu na Savi?
 
Ma zaboravili mozda planiraju za kasnije 28 jul
 
Tačno, obeležje je trebalo da bude otkiveno na 100-godišnjicu napada, samo što to više niko ne spominje...
 
Australijanci, nisu Englezi. Na spominjanje reči "terorista" sam prestao da gledam.

Večeras je bila dobra emisija na RTSu, i Nele Karajlić (Nenad Janković) je izneo interesantnu tezu: Mladobosanci su se zalagali i žrtvovali za ideale koje se danas smatraju za univerzalne "evropske vrednosti" na kojima treba da bude zasnovana EU: sloboda, jednakost, pravda,... emancipacija....
Čovek koga su ubilije bio sadista, šovinista, diktator, a njihova zemlja je anektirana i okupirana.
I danas ih kojekavi proglašavaju - teroristima.
 
Ladno u vidoe kazu da je njih australijanaca najvise izginulo dobro je sto su intervij nakraju zavrsili sa Gavrilom Principom u srb Sarajevu
 
screenshot_75.png


Moćnici Sarajevu podmetnuli Hitlerove ideje
NOVOSTI, 24. JUN 2014. | NIKOLA JANKOVIĆ
Emir Kusturica ispred pozornice za subotnju svečanost obeležavanja početka Prvog svetskog rata, iz Andrićgrada poručuje: Dobro došli u budućnost dostojnu predaka. Gavrilo Princip je emancipovao bosanske muslimane.

Podizanje grada, u današnjoj civilizaciji jedinog posvećenog jednom piscu i njegovom delu, Ivi Andriću, završeno je. Na Vidovdan 28. juna, srpski narod sa obe obale Drine, državni vrh Republike Srpske i Srbije, i hiljade uglednih zvanica iz celog sveta obeležiće na ovom mestu stotu godišnjicu od početka Velikog rata. Kiša na kamena zdanja lije danima, Emir Kusturica prihvata se kormila broda, kaže, pokrenuće se i vetar reči čim se usidrimo nasred Drine, nedaleko od čuvene ćuprije. Tišinu su naselili zvuk brodske „pente“ i Alihodžina samrtna misao, Andrićev zavet: „Sve može biti. Ali jedno ne može. Ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za Božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i Božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.“ Misao prekida glas tvorca višegradske renesanse: ovaj grad sada baca senke, bolje se vide kad se malo izmakneš, a zašto smo baš u Starom Brodu zastali, kasnije ću reći, na kraju...

- Na Vidovdan, 28. juna 2014. godine, slavićemo otvaranje Andrićgrada, prestonice kulture Republike Srpske, obeležićemo stotu godišnjicu početka Velikog rata. Najznačajniji aspekt otvaranja Andrićgrada biće veliki mozaik Bisenije Tereščenko, na kojem su predstavljeni vidovdanski heroji, junaci naših života Gavrilo Princip i mladobosanci. Učinak njihov je veličanstven: emancipacija slovenskih naroda. Moj lični motiv je suprotstavljanje zapadnoevropskim pokušajima da se prekrajanjem istorije jedno tiranoubistvo prikaže kao teroristički čin. Tiranoubistvo je staro koliko i carstva, a tiranoubice su često delovale u ime naroda. Kod Principa, najznačajiji aspekt njegovog velikog dela je socijalni, beskompromisno je ostvaren jedan cilj - oslobađanje od ropstva. Emancipacija dolazi tek za slobodom".

Ovih dana u Hercegovini blizu Trebinja nastavljeno je snimanje ratnog filma „Na mliječnom putu“. Odakle se priča dalje razvija?

- Snimićemo deo poslednje priče iz triptiha, ja ću izaći iz mantije i uloge monaha, moći ću posle godinu dana da obrijem bradu, a onda se ceo scenario odmotava od početka. Snimaću narednih dana sa Slobodom Mićalović i Mikijem Manojlovićem. Monika Beluči će nam se pridružiti kasnije.

Slobodu kao cilj, revizionistička tumačenja istorije pokušavaju da odbace, zašto?

- Zašto bi britanski ili kanadski istoričari uzimali u obzir da je za naš mali narod dobro bilo šta? Pa i naša odlučnost da se ropstva oslobodimo i da budemo emancipovani? To je bio početak stvaranja jugoslovenske države, a mladobosanci su sebe nazivali jugoslovenskim nacionalistima. Stekli su tako internacionalni karakter. Ja mislim da oni nisu bili jugoslovenski nacionalisti. Suština njihovog delovanja bila je politička ideja oslobađanja od ropstva, ona je bila veća od svih ostalih ideja.

Pažnja istoričara usmerena je na Principa, istorijska uloga Franca Ferdinanda je van fokusa, da li je takva postavka stvorena s predumišljajem?

- Sve što postoji ima svoje korenje i svoj razvoj: Franc Ferdinand je bio čovek za koga se vezuju antisemitske, antiprotestantske i antikapitalističke ideje. Naročito antisemitske. Njegova pojava korespondira sa pojavom gradonačelnika Beča, koji je bio otvoreni antisemita, a u socijalnom smislu jedan od nosilaca ideje o kleronacionalističkoj monarhiji. To su pogubne ideje gajene i negovane oko Franca Ferdinanda. On sam, putovao je na američki Kolumbija univerzitet 1913. godine da bi održao jedno predavanje. Njegov domaćin, predstavio je Ferdinanda kao oličenje rase koja bi trebalo da stoji nad drugim rasama. Održanje carevine, po stavovima ovih ljudi, podrazumevalo je vladavinu lišenu svakih etičkih normi.

Dakle, svesno se zanemaruju pogubni antisemitizam ubijenog tiranina, zajedno sa germanskim detaljnim planiranjem rata, a Principu se dopisuje krivica za početak stradanja. Zašto?

- Veliki imaju potrebu da se operu od istorijskih zlodela, znaju oni da istoriju ne mogu prekrojiti, ali mogu se opasno poigrati sa svešću dela populacije. Istorija se čita iz dokumenata, a evo ga jedan koji govori precizno, šta je bila Austrougarska tog vremena. To je poruka načelnika nemačkog generalštaba Helmuta fon Moltkea, upućena načelniku austrougarskog generalštaba februara 1913. godine. Tu piše: „Moj je stav sada, kao i pre, da do rata u Evropi mora doći, pre ili kasnije i to će se u krajnjoj liniji odnositi na borbu Germana i Slovena. Treba zato izvršiti pripremu za rat svih država koje su nosioci germanske kulture i duha, ali bi trebalo učiniti da napad izgleda kao da su ga izazvali Sloveni.“

Ovaj i drugi dokumenti govore jasno o ratnim planovima osvajača, od samog početka strategija je bila da se Srbi optuže i okrive za projektovana stradanja, da li je tako?

- Još 1913. godine jedan nemački vojskovođa šalje Beču poruku da treba ući u rat protiv Slovena, a žrtve okriviti za početak stradanja. Iste godine, Ferdinand gostuje na Kolumbiji. Revizionisti danas pokušavaju da sakriju istorijske istine, a učinilo im se da je reviziju lako ostvariti preko Gavrila Principa. Moj otac je još 1964. godine, kao pomoćnik ministra informisanja u Sarajevu, dočekivao novinare, a na pitanje jednog američkog „Zašto se postavlja spomen-ploča jednom nacionalističkom vođi?“, misleći na Principa, odgovorio je: „Princip je naš revolucionar.“

Sarajevo je u međuvremenu promenilo svoje ljude i svoje ideje. Planiraju se „kontrasvečanost“ i podizanje spomenika okupatoru Francu ferdinandu, kako to razumeti?

- Svi ovi koji su bili robovi, neće da ostanu slobodni, jer im je rečeno kako da se ponašaju. Uklonili su sva obeležja koja su podsećala na Principa i mladobosance. Ploče skidaju, a najpoznatija je spomen-ploča Gavrilu Principu, odneta Hitleru 1941. iz okupiranog Sarajeva. Kada je u „Vremenu“ osvanula fotografija Hitlera zagledanog u sarajevski plen, a zahvaljujući Muharemu Bazdulju koji je dao i savršen prikaz ovog događaja, mislim da je ta slika rekla više od 1.000 dokumenata. Pitam se kako Sarajlije gledaju na ovu hitlerovsko-„oslobodilačku“ scenu? Baš ta ploča stajala je iza ugla, na 10 metara od kuće gde sam rođen. Meni je bilo veoma čudno da rodnu kuću vidim u Hitlerovom vozu, u njegovom komandnom štabu, u nekom tunelu. Mučno. Zašto ovako sramnu reviziju Sarajlije trpe? Rečeno im je da je to njihov interes, obećano im je da će stalnim tihim „ratom“ protiv Srba učvrstiti politički stav koji mora povezati 1914. i 1992. godinu. Njima je stalo da svetu kažu: „Srbi su bili i ostali zli, mi smo bili i ostali pravedni i dobri.“ Samo, nisu računali, da će se u ovom slučaju naći na istoj slici sa Hitlerom.

Gde je koren bošnjačko-srpskog sukoba oličenog u dve različite manifestacije obeležavanja početka Velkog rata?

Napustila su nas dva velika pisca, koje ste poznavali, Gabrijel Garsija Markes i Dobrica Ćosić. Kako ćete ih pamtiti?

Markes je dokazao kako dobar novinar može da bude i dobar pisac. On je svoju literaturu zasnovao na motivima koje imamo i kod Andrića. Magični realizam prati narode koji su primili hrišćanstvo, ali nikada dovoljno da zaborave narodna verovanja. Trebalo je da sa Marlonom Brandom radim film „Jesen patrijarha“ po Markesovoj knjizi, ali on nije snimljen iz istih razloga zbog kojih je i film „Sedam prijatelja Panča Vilje“ o meksičkoj revoluciji, ostao u fioci. Uslov je bio da snimam na engleskom jeziku, ako će da daju pare. Ja Panča Vilju ne mogu da zamislim kako „divani ingliš“, nema teorije. Dobrica Ćosić je nezaobilazna tačka u istoriji Srbije, kao književnik i socijaldemokrata. Naslanja se na tu ideju socijaldemokratije dosledno, ideji socijalne pravde dao je najveći doprinos.

- Deli nas faktičko stanje od 1912. do 1914. godine, Srbija je imala državu, Ustav, Parlament, kralja, predsednika Vlade, i bila je prva južnoslovenska zemlja oslobođena od turskog ropstva. Bosna je, sa druge strane, bila poslednja kolonija koju je trebalo osloboditi, pod upravom turske porte i okupacijom Austrougarske koja je nelegalno držala Bosnu, a to se kasnije reflektovalo na suđenju mladobosancima. Suđenje je bilo nelegalno jer aneksija nije bila ratifikovana. Advokat mladobosanaca Cistler je rekao da je veleizdaja bila nemoguća jer monarhija nije bila suverena u Bosni. Danas traje revizija ne „samo“ Velikog rata, već i Drugog svetskog rata.

Gde su onda Sarajevo i Srbi u budućnosti, ima li nade za zajednički život?

- Sarajevo spaljuje suštinu iz koje su muslimani u Jugoslaviji doživeli emancipaciju. Tok emancipacije nagovešten je Principovim pucnjem, ona je tada počela, ali su Bošnjaci vratili sat unazad dolaskom Izetbegovića na vlast. On je brižljivo razvijao ekstremnu sklonost ka islamu, prezentujući javnosti lažni profil građanina. Ta laž ovog obaveštajca, učinila je da on javno govori o multietničkom Sarajevu dok proteruje Srbe, misleći pritom na Islamsku deklaraciju koju je držao ispod jastuka. Uklopio se u politiku velikih sila, odbacio je potpis sa portugalskog sporazuma i prigrlio rat, a upravo je Izetbegović imao ključeve multietničke Bosne u rukama. Odbacio ih je. Kako se to dogodilo? Lako! Džordž Buš 1992. izlazi pred ove naše predsednike i kaže da će diplomatske odnose sa SAD moći da uspostave samo oni koji izađu iz Jugoslavije. Narode u republikama lokalci su hranili idejom da je Milošević srušio Jugoslaviju, a u stvarnosti, mnogo je važnije šta je rekao Buš ispred toaleta, u pola glasa, vođama zaraćenih.

Srbija, RS i BiH nisu jedini revizionistički poligoni, kako gledate na ukrajinski scenario nastao u istoj kuhinji?

- Uključim TV i čujem - u Ukrajini traje napad ruskog fašizma na ukrajinski. Računaju globalni mediji da prost gledalac ne zna ko su bili ukrajinski banderovci, neonacisti iz zapadne Ukrajine. Oni su se borili protiv Poljaka i Crvene armije, fašisti na koje se ugledaju današnji „revolucionari“ u Ukrajini. Laž se ovde, kao i u slučaju nacizma ciljano širi u svetu i nije to odlika samo današnjeg vremena: Hitlerov dolazak na vlast imao je putanju, na početku je zacrtana korekcija člana Versajskog ugovora kojim je Nemačka bila osuđena, to je revidirano, pa su otvorena vrata za ulazak u Drugi svetski rat.... A pozicija Srbije, kao i Rusije u burnoj istoriji bila je herojska. Još jedna slika je važna: „uhvaćen“ je razgovor Ketrin Ešton i ministra inostranih poslova Estonije, gde se kaže da su i na Majdan, i na policiju pucali snajperisti, organizatori pobune. Ko je onda sa „Holidej ina“ pucao po Sarajevu na masu, na ljude koji su se skupili da ne vode rat? Odgovor se nameće.

Kako je onda moguće da se baš najvećim stradalnicima svetskih ratova, u 21. veku nameće uloga krivaca?

- Kada je britanski izaslanik Rid došao da vidi stanje na frontu 1915. godine, zaključio je u svom izveštaju: „Treba pomoći ugroženoj Srbiji, ako Srbima ne pomognemo, naši interesi na Bliskom istoku biće definitivno izgubljeni.“ Pomoći Srbima, bez obzira na uticaj ruskog faktora protiv koga su uvek bili. To su interesi. Svedoci smo da je Kristofer Klark počeo da brani Nemačku sa fluidnog stanovišta koje se može svesti na tvrdnju - nije moguće da je samo Nemačka kriva. U sledećem koraku, ako nije samo Nemačka kriva, daj da optužimo Srbe. Onda se pokaže paradoks u koji su upali lažima: krivi su Srbi, međutim, Srbija je bila saveznik sa „dobrim momcima“! Zapleli su se u laži. Logika ne postoji u revizionističkim tvrdnjama i pomalo je sve to smešno!

Kakva je uloga Evropske unije i njenih najvažnijih članica u ovom istorijskom revizionizmu?

- Pokušaj Nemačke da parira Englezima i Francuzima rodio je ideju osvajanja i svetskih ratova. Danas je Nemačka dominantna tačka Evrope, moćan mehanizam, koji nažalost trpi veliki pritisak SAD. U tom odnosu oni zajedno Evropu drže na neutralnoj tački, gde se Evroazija nudi sa ogromnim područjem iskorišćavanja resursa, energije. To je centralni razlog novih vojnih osvajanja. Nemačka i Rusija su zajedno napravile „Severni tok“, kojim gas dolazi do Nemačke slobodno, ali je remetilački faktor iz Vašingtona, projektovan kroz NATO, prisutan. I zasniva se na vojnom osvajanju. Koncepcija Evrope je američka koncepcija. Kada su ulazili u Irak, Amerikanci nisu zaštitili najstarije spomenike kulture, mesopotamske, koji prethode Starom zavetu. Zašto? Odgovorili su, imamo druge prioritete. Kultura dakle nije prioritet, oni su ravnodušni prema uništenju drugih. Nemačka bi da prećuti prošlost u toj igri, ali istinu ne možeš pretvoriti u laž. I kada ćutiš, nanosiš veliku štetu i vređaš žrtve.

Čitamo ovih dana u domaćoj štampi: „Knez Lazar, Miloš Obilić, kosovski junaci bili su tek plašt satkan od bujne nacionalne imaginacije... nacionalna politika proizlazi iz koristoljublja...“ Politika drugih, pa i Sarajeva prema nama, ne tumači se, uz preporuku „da treba gledati u svoje dvorište“. Otkuda ovakav stepen samoponištenja?

Majske poplave otkrile su nam tragične propuste iz prošlosti. Kako gledate na nedostatak „sredstava“ za odbranu života i imovine?

- Otkako smo demokratski oslobođeni tog 5. oktobra, oslobodili smo se i svega vrednog što smo imali. Danas nam u muzeju stoji helikopter „Kamov“, koji je radio svega 600 sati... Imali smo ogroman broj čamaca, helikoptera, ali je to rasprodato pod firmom da je zastarelo. Neko je završio taj posao, demokratiju su videli kao rashodovanje sopstvene države i vojske, u našim ministarstvima. Pritisak spolja, demokratske vlade nisu podnele. Sprovele su ukidanje vojske. U praksi, to je ovako izgledalo, Šutanovac i slični su bili impresionirani američkom snagom. Dođe jedan F16, prebaci ih na nosač aviona ili razarač negde na moru, a po povratku, fascinirani viđenim, ovi naši odmah zaključe da je neophodno da prodamo sve što imamo. Završili smo tu priču neslavno, bankrotom, preko takvih tipova.

- To je apsurdno, voleo bih da ih vidim kako ukidaju i Herakla i Meri Popins, englesku, nemačku i francusku živu mitologiju... Proglasili bi ih ludima. Sve to postoji, samo da mi ne pitamo: gde su danas Srbi u Sarajevu? To je etnički počišćen grad. Na primer, ja se tamo nisam ni rodio, nije me izgleda tamo nikada ni bilo. Dobio sam za to i uverenje, zvanično, da nisam više upisan u matičnu knjigu Općine centar Sarajevo. Crno na belo. Prilažem i kopiju uverenja kao dokaz. Tako je i „Tajm“, kada sam pre kanskih „palmi“ dobio venecijanskog „Zlatnog lava“ i postao neko, osvanuo sa naslovom: „Ove godine u Veneciji je pobedio NIKO, koji dolazi NIODAKLE“. A nas i Sarajevo deli istorijski montiran sukob, krivica Srbije što se oslobodila Turaka je večna, Englezi i Nemci su planirali da Turska mnogo duže ostane tu. Uspinjanje Srbije nije moglo proizvesti naklonost velikih sila, trebalo je sprečiti prodor Rusije u Evropu, nametnuti joj trajnog neprijatelja.

Pre pet godina, dok je Andrićgrad postojao samo u snovima, sa stranica "Novosti“ vratili ste zaboravljene Principa i mladobosance u javni diskurs, ova tema postala je dominantna.

- Grad je gotov. To je naš najveći poduhvat u poslednjih pola veka. Ono što smo obećali, a nije malo, ispunili smo. To je duhovna i materijalna renesansa, a u koncept grada, njegovo ishodište je da bude - univerzitetski kampus grad. Ovaj san postaće realnost u oktobru, tada će početi da radi Fakultet dramskih umetnosti, a onda ćemo formirati univerzitet. Zgrada pozorišta je završena, sledi opremanje unutrašnjosti. Taj vrh, nauka i kultura kao najvažnije ishodište stremljenja svih naroda, pa i našeg, počeo je da se ostvaruje. Nastaje suprotstavljen pritiscima sa svih strana, pokušajima da zaboravimo naše junake, iz pokušaja da se odbranimo. Setićete se takođe, kako su se svi trudili da zaborave na 50. godišnjicu dodele Nobelove nagrade Andriću. Pokušavali su da sakriju Andrića, ne vole ga baš u BiH i Hrvatskoj, pa da im se ne zameramo! Ja sam svirao negde u Litvaniji, video sam kako su obeležili godišnjicu Česlava Miloša u zemlji i gradu njegovog rođenja i - postideo sam se. Grad je bio pretvoren u njegov portret. A mi smo stidljivo na aerodromu stavili Andrića pod stepenište u prirodnoj veličini, toliko. Znao sam tada da ću napraviti grad posvećen Andriću. Sa svih strana su krenuli „udbaški“ napadi, ali ja sam znao, mogu mi zabraniti mnogo toga, ali grad mi ne mogu zabraniti.

Kakvi su dometi Andrićevog instituta?

- Andrićev institut ima prve značajne rezultate, na svečanosti ćemo rekonstruisati suđenje Principu i mladobosancima, dogodiće se to na osnovu dokumentacije istražene u Istorijskom odeljenju instituta. Rekonstruisaćemo i tiranoubistvo, uz pomoć GPS uređaja, koji će Ferdinanda navoditi do tačke gde će biti ubijen. Nezakonito suđenje, biće ponovljeno. Velizdaje nije moglo biti na teritoriji koja nije zvanično anektirana, a Principova odbrana može računati na Poćorekovo pismo Bilinskom, i na stotine drugih dokumenata.

Pomenuli ste nedavno Žutu kuću, jer ovaj zločin misteriozno nestaje iz medijskog fokusa, pa ste za tren, postali nepoželjna osoba na Kosovu.

- Ja sam nepoželjna osoba u dve-tri „države“, i u nekim pravim državama uključujući i Tursku. Tamo gde se gaje ekstremna nacionalna osećanja, tamo sam nepoželjan. Zašto bih ćutao o Žutoj kući? Neću. Specijalni izvestilac Saveta Evrope je dao svoj izveštaj, a to što je neko Srbima namenio da budu „genocidni“, a drugima da budu žrtve, mene ne zanima. Srbi su žrtve Žute kuće. Svaki otpor Prištine, svako onemogućavanje da se stigne do istine, zadaje ozbiljan udarac kosovskoj „demokratiji“. Po Evropi sada kucaju srca uzeta od ubijenih Srba, sama će progovoriti, ili ćemo mi to učiniti za njih, ako nema usta koja će našte srca reći istinu...

Rekli ste na početku da ćete odgonetnuti zašto smo brod usidrili - u Starom Brodu?

- Vidite ovu pustu obalu. Baš tu je 1941. ustaša Francetić pobio oko 6.000 ljudi, a o tome se malo zna, skoro ništa. Decenijama se ćutalo. Svakome stradalnku treba ime ispisati, postaviti beleg, pojedinačno, to ćemo i uraditi.

http://www.b92.net/info/intervju/ind...&nav_id=867171
 
Сви наши Видовдани
Од Косовског боја до нашег времена Видовдан је остао симбол страдања за слободу, али и повод за поделе, преврате и убиства, који су мењали токове историје. Зато није чудно што су се многи судбоносни догађаји из наше прошлости десили управо тог датума
http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/ ... ni.sr.html
 
direktor":z1wr6e6l je napisao(la):
10014476_227333567465435_8316080079551622986_o.jpg

isti djokovic prije

Izgledaju kao dve potpuno razlicite osobe. Na prvoj odise hrabroscu, gordoscu i lepotom,
a na drugoj fotografiji koju su austrijanci napravili i objavili, a po kojoj ga svi znamo kako izgleda, vidi se strah, mucenje, pokajanje.

relja":z1wr6e6l je napisao(la):
Australijanci, nisu Englezi. Na spominjanje reči "terorista" sam prestao da gledam.

Večeras je bila dobra emisija na RTSu, i Nele Karajlić (Nenad Janković) je izneo interesantnu tezu: Mladobosanci su se zalagali i žrtvovali za ideale koje se danas smatraju za univerzalne "evropske vrednosti" na kojima treba da bude zasnovana EU: sloboda, jednakost, pravda,... emancipacija....
Čovek koga su ubilije bio sadista, šovinista, diktator, a njihova zemlja je anektirana i okupirana.
I danas ih kojekavi proglašavaju - teroristima.

Izgleda da je prica Biljane Srbljanovic o Principu inspirisala ljude da gledaju drugacije na citav dogadjaj i na Mladu Bosnu.
F. Ferdinand nije bio toliki diktator kao njegovi preci, Bosna je pod Austrougarskom dosta toga dobila, ako cemo iskreno, ali sama monarhija nije bila odrziva u 20 veku i austrijanci su hteli rat koji su potom izgubili.
 
Franc Ferdinand nije bio diktaror - zato što je bio prestolonaslednik, a ne vladar.
Ali je bio mračan čovek u kojem su se personifikovala sva zla "tamnice naroda".
 
Šteta sto se ta personifikacija prenela i na Francovu trudnu ženu :(
 
Prvo - Sofija nije bila trudna - imala je 46 godina i nakon mrtvorođenča 1908 lekari su joj zabranili da ostaje u drugom stanju.
Trudnoća je izmišljotina autrougarske propagande.

Drugo - nije se "personifikacija prenela na Sofiju" - meta je bio Ferdinand, a Gavrilo je bio amater, nije bio profesionalni ubica, već nervozan i neuvežban strelac koji je promašio metu.

Uostalom, ako je za nešto izrazio kajanje - to je što je ubio nedužnu ženu i majku. Tragičnom greškom.
 
Vrh