DzonTravolta
Expert
- Učlanjen(a)
- 26.07.2015.
- Poruke
- 5.704
- Pohvaljen
- 6.887
Izvinjavam se ukoliko pokrećem temu koja je možda nekada već bila pokretana, no nisam uspeo da je pronađem (nemam ništa protiv toga da se spajaju teme). Moglo je u suštini o ovome da se raspravlja i na "Crnoj strani medalje", no, kako je reč o "organskom" problemu, smatram da je zasebna tema primerena.
Mislim, dakle, da je reč o problematici, koja je suštinski, u nacionalnom, demografskom i (nadasve) ekonomskom smislu najznačajnija za Srbiju i (što ne reći) Srbe u ovom istorijskom momentu.
Kratak istorijski pregled stanja iz mog ugla:
-Iseljavanje iz Srbije tinja kao problem još od posle Drugog svetskog rata, kada su ljudi odlazili iz zemlje primarno iz političkih razloga (manjak slobode izražavanja, pripadnost porodice strukturama ranijeg režima).
-U poslednjim decenijama SFRJ, zemlju su napuštali ljudi nižih obrazovnih kategorija, u potrazi za boljom zaradom.
-Prvi veći talas nastupa u godinama pred raspad Jugoslavije, sa naglim kvarenjem ekonomske situacije u zemlji. Po prvi put zemlju u velikom broju napuštaju i najobrazovaniji ljudi. Iseljavanje se masovno nastavlja tokom 90ih godina.
-Do svojevrsnog zastoja, pa čak i do povratka manjeg broja ljudi dolazi početkom prošle decenije (2000ih), kada se sa promenom režima činilo da se otvaraju nove perspektive za zemlju. To naravno ne znači da ljudi nisu i u to vreme odlazili iz zemlje.
-Ovo nije bilo dugog daha: novi ozbiljniji talas iseljenja otpočinje već sredinom 2000ih.
-Najmasovniji talas emigracije (možda i ikada) se dovodi u vezu sa dolaskom SNS-a na vlast, kada je nekoliko gotovo paradoksalno istovremenih faktora dovelo do toga da ljudi krenu u velikom broju da napuštaju zemlju: nedostatak ekonomske perspektive u samoj Srbiji; vizna liberalizacija EU, koja omogućava ljudima da na licu mesta završavaju proceduralna pitanja oko zaposlenja; brzina komunikacija, koje omogućavaju lakši kontakt sa rodbinom u zemlji,... Dodatne deprimirajuće činjenice: prema agentima za nekretnine, ljudi koji su napustili Srbiju sada u nemalom broju prodaju svoje kuće, stanove i vikendice, koje su ostavili ovde "iza sebe". Deca već u prvom kolenu zaboravljaju jezik i nemaju nikakve veze sa ovdašnjim kulturnim identitetom (ranije je to bio slučaj u drugom/trećem kolenu).
Još neke dosta poznate činjenice, koje su istraživanja pokazala:
-Obrazovaniji ljudi gotovo redovno pristaju da rade poslove koji su ispod njihovog nivoa kvalifikacija, ukoliko su bolje plaćeni nego u struci u Srbiji;
-Paradoksalno prethodnom: nedavno istraživanje "Nedeljnika" je navelo da je uređenost sistema daleko iznad ličnih prihoda po prioritetu onih koji žele da odu iz zemlje;
-Srbija, generalno, ostaje bez obrazovanog kadra. Krajem 19. i početkom 20. veka je zemlja stipendirala školovanje darovitih ljudi u inostranstvu, kako bi oni predstavljali povratni kapital. U prvim decenijama 21. veka, Srbija školuje i stipendira sopstveni kadar, koji će "uhlebljenje" pronalaziti u daleko bogatijim zemljama;
-Iseljavanje je čak i veći problem u Hrvatskoj (koja je sada deo EU, dakle, jedinstvenog tržišta rada), te u BiH, gde su plate više nego u Srbiji (!!!). Mladi u velikom broju napuštaju čak i "bogatu" Sloveniju.
Po mom ličnom mišljenju, ovaj problem se mora rešavati na regionalnom nivou, ali daleko ozbiljnije od izvikivanja nekakvih slogana.
Konačno, evo i jednog ličnog osvrta: od oko 10 mojih vršnjaka (ljudi u kasnim 20im i ranim 30im godinama), barem 7 u nekoj varijanti razmatra trajniji odlazak iz zemlje, a gotovo niko od onih koji su već otišli na studije (što je po pravnoj definiciji privremeni odlazak) ne planira da se vrati.
Štaviše, sada je postalo gotovo društveno neprihvatljivo biti zaista obrazovan, a ne planirati odlazak iz Srbije.
Mislim, dakle, da je reč o problematici, koja je suštinski, u nacionalnom, demografskom i (nadasve) ekonomskom smislu najznačajnija za Srbiju i (što ne reći) Srbe u ovom istorijskom momentu.
Kratak istorijski pregled stanja iz mog ugla:
-Iseljavanje iz Srbije tinja kao problem još od posle Drugog svetskog rata, kada su ljudi odlazili iz zemlje primarno iz političkih razloga (manjak slobode izražavanja, pripadnost porodice strukturama ranijeg režima).
-U poslednjim decenijama SFRJ, zemlju su napuštali ljudi nižih obrazovnih kategorija, u potrazi za boljom zaradom.
-Prvi veći talas nastupa u godinama pred raspad Jugoslavije, sa naglim kvarenjem ekonomske situacije u zemlji. Po prvi put zemlju u velikom broju napuštaju i najobrazovaniji ljudi. Iseljavanje se masovno nastavlja tokom 90ih godina.
-Do svojevrsnog zastoja, pa čak i do povratka manjeg broja ljudi dolazi početkom prošle decenije (2000ih), kada se sa promenom režima činilo da se otvaraju nove perspektive za zemlju. To naravno ne znači da ljudi nisu i u to vreme odlazili iz zemlje.
-Ovo nije bilo dugog daha: novi ozbiljniji talas iseljenja otpočinje već sredinom 2000ih.
-Najmasovniji talas emigracije (možda i ikada) se dovodi u vezu sa dolaskom SNS-a na vlast, kada je nekoliko gotovo paradoksalno istovremenih faktora dovelo do toga da ljudi krenu u velikom broju da napuštaju zemlju: nedostatak ekonomske perspektive u samoj Srbiji; vizna liberalizacija EU, koja omogućava ljudima da na licu mesta završavaju proceduralna pitanja oko zaposlenja; brzina komunikacija, koje omogućavaju lakši kontakt sa rodbinom u zemlji,... Dodatne deprimirajuće činjenice: prema agentima za nekretnine, ljudi koji su napustili Srbiju sada u nemalom broju prodaju svoje kuće, stanove i vikendice, koje su ostavili ovde "iza sebe". Deca već u prvom kolenu zaboravljaju jezik i nemaju nikakve veze sa ovdašnjim kulturnim identitetom (ranije je to bio slučaj u drugom/trećem kolenu).
Još neke dosta poznate činjenice, koje su istraživanja pokazala:
-Obrazovaniji ljudi gotovo redovno pristaju da rade poslove koji su ispod njihovog nivoa kvalifikacija, ukoliko su bolje plaćeni nego u struci u Srbiji;
-Paradoksalno prethodnom: nedavno istraživanje "Nedeljnika" je navelo da je uređenost sistema daleko iznad ličnih prihoda po prioritetu onih koji žele da odu iz zemlje;
-Srbija, generalno, ostaje bez obrazovanog kadra. Krajem 19. i početkom 20. veka je zemlja stipendirala školovanje darovitih ljudi u inostranstvu, kako bi oni predstavljali povratni kapital. U prvim decenijama 21. veka, Srbija školuje i stipendira sopstveni kadar, koji će "uhlebljenje" pronalaziti u daleko bogatijim zemljama;
-Iseljavanje je čak i veći problem u Hrvatskoj (koja je sada deo EU, dakle, jedinstvenog tržišta rada), te u BiH, gde su plate više nego u Srbiji (!!!). Mladi u velikom broju napuštaju čak i "bogatu" Sloveniju.
Po mom ličnom mišljenju, ovaj problem se mora rešavati na regionalnom nivou, ali daleko ozbiljnije od izvikivanja nekakvih slogana.
Konačno, evo i jednog ličnog osvrta: od oko 10 mojih vršnjaka (ljudi u kasnim 20im i ranim 30im godinama), barem 7 u nekoj varijanti razmatra trajniji odlazak iz zemlje, a gotovo niko od onih koji su već otišli na studije (što je po pravnoj definiciji privremeni odlazak) ne planira da se vrati.
Štaviše, sada je postalo gotovo društveno neprihvatljivo biti zaista obrazovan, a ne planirati odlazak iz Srbije.